Thursday, November 29, 2007

Razvijanja. Odvijanja. Život.

„U trenutku život se promeni. Iznenada, i jedino na loše, nikada se u trenutku život ne menja na bolje.“
Pre par večeri, baš pred kišu, vraćala sam se kući. Bilo je oko ponoći. Grad je bio pust. Ni prolaznika, ni kola, nikoga, osim mene. Čak se ni moj hod nije čuo. Kao da sam klizila. Nije mi bilo sablasno, ali sam osećala teskobu. Mislila sam o rečima, gore navedenim, i tragediji na koju se odnose. Pregršt se Oseta u grudima pomešalo, i tu stalo. Nema dalje. Jedini izlaz je eksplozija, činilo mi se. A onda me iznenadi, i uplaši, jedna prilika što se približavala meni. Uplašila sam se toliko da sam stala. Pošto ne vidim dobro i uvek mi treba vremena, širila sam oči i skupljala, pokušavajući da izoštrim priliku. A ona mi je bila sve bliže. Hodala je cik, pa cak, i pomalo vukla noge. Na ramenu je imala nešto za šta se držala. Obučena u crno. Ja sam već videla kako me ta Garava Prilika ubija. Na razne načine. Međutim, prišavši mi sasvim blizu, reče, nekako nakrivo, Dobro, na jednu stranu, Veče, na drugu stranu. Odžačar. Pijan. Raspremljen, pa ponovo spremljen. Zapleten, pa raspleten. Na licu mu garavi osmeh. Ne znam da li sam se javila, sećam se da sam se osmehnula i gledala za njim. A da li zbog straha, sujeverja i sreće koja se vezuje za susret sa odžačarem, ili zbog same pauze u hodu, ne znam, ali meni je bilo jasno. U grudima nije bilo tereta. Udahnula sam, i izdahnula. ProDisala.
U domu je mirisalo na moje Male Ljude. Na čistotu njihovih snova. Gledala sam ih spokojne, malene, poluotvorenih usana, čak se Maloj Ženi dok sam je pokrivala oteo jedan sanjivi Osmejak. Zadovoljan. Poželela sam da im sačuvam Snove.

Dese se stvari brzo. Ipak, Život je pun igara, i pun drama.

A onda se desilo i Jutro. Ustala sam, Lagana, Treperava, ProBuđena, Bistra. Ne znam da li je to ona „sretnem odžačara sreća“ ili ne, nije ni bitno. Već par dana osećam vazduh koji udišem, osećam i kako mi puni pluća, osećam da lebdim, kao punjena helijumom. Osećam kako dodiri kroz mene struje. ZaLjubljena sam. U Njega. U Život. I srećna sam. Eto.

Tuesday, November 27, 2007

Tako blizu, a tako daleko ((

Večeras. Mesto: Kolarac. Svira onaj kojeg sa ogromnim užitkom slušam:

Friday, November 23, 2007

Mala kutija

Maloj kutiji rastu prvi zubi
I raste joj mala dužina
Mala širina mala praznina
I uopšte sve što ima

Mala kutija raste dalje
I sad je u njoj orman
U kome je ona bila

I raste dalje i dalje i dalje
I sad je u njoj soba
I kuća i grad i zemlja
I svet u kome je ona bila

Mala kutija seća se svog detinjstva
I od prevelike čežnje
Postaje opet mala kutija

Sada je u maloj kutiji
Ceo svet mali malecan
Lako ga možete u džep staviti
Lako ukrasti lako izgubiti

Čuvajte malu kutiju

Vasko Popa

Thursday, November 22, 2007

Moj mali čovek i ja. Svako svoju igračku drži. On svojom lupa po mojoj. Zato je ovde kraj ovom postu.