Friday, February 3, 2012

Wislawa Szymborska (1923-2012)

REHABILITACIJA

Koristim najstarije pravo mašte
i prvi put u životu prizivam mrtve,
zagledam njihova lica, osluškujem korake,
iako znam, onaj ko je umro, sasvim je umro.

Vreme je da vlastitu glavu u ruke uzmem
i kažem joj: Jadni Joriče, šta s tvojim neznanjem,
šta s tvojim slepim poverenjem, šta s tvojom nevinošću,
s tvojim biće nekako, uravnoteženošću duha
između neproverene i proverene istine?

Verovah da su izdajice, nedostojne imena,
kad se korov ruga njihovim neznanim humkama
i gavranovi ih oponašaju, a mećave im se podsmevaju
- jer to, Joriče, lažni svedoci behu.

Večnost mrtvih postoji
dok im se sećanjem uzvraća.
Nepouzdana valuta. Nema dana,
a da neko večnost svoju ne izgubi.

O večnosti danas više znam:
može se davati i uzimati.
Onaj ko je nazvan izdajicom – taj
zajedno sa imenom treba da umre.

Ta naša moć nad mrtvima
zahteva stabilne terazije
i da sud ne sudi noću,
i da sudija ne bude nag.

Zemlja kipti – a oni koji su zemlja,
ustaju grudvica po grudvica, šačica po šačica,
izlaze iz prećutanosti, vraćaju imenima,
sećanju naroda, vencima i aplauzima.

Gde je moja moć nad rečima?
Reči pale na dno suze,
reči, nepogodne za vaskrsavanje ljudi,
opis mrtav kao magnezijumom osvetljena slika.
Ne umem čak da se probudim na pola daha,
ja, Sizif osuđen na pakao poezije.

Idu k nama. I oštri poput dijamanata
- po izlozima spolja ulaštenim,
po prozorima toplih stančića,
po ružičastim naočarima, po staklenim
mozgovima, srcima – i tiho režu

.