Monday, December 31, 2007

SNG

Neka vam je po meri i zhelji 2008.

Tuesday, December 25, 2007

Pršti, Pršti, Bela Staza...

Probudimo se jutros rano. Baš, baš rano. Pogledam kroz prozor-Mračno.
-Jesi ti čuo noćas neke kočije i irvase?-počinjem priču sa Čovekom, on se nadovezuje, odgovara, jeste, čuo i on, kao da je neko ulazio kroz prozor. Evo, baš ga sad zatvorio, bio otvoren. Maloj ženi se šire oči. Otvorila usta, usisava reči. Ustaje iz kreveta. Bosim koracima tapatapatapa. Vraća se tapatapatapa. Uskače u krevet, pokriva se i kaže:
-Joj, što sam se uplašila!
Pitamo je za poklon, ona kaže samo neke čokoladice je videla, one u obliku Dede Mraza. Čudimo se.
-Ništa više?!
Ona odmahuje glavom. Krenemo svi zajedno da ispitamo situaciju oko jelke i naiđemo na ogroman paket. Vriska. Skakanje. Ludnica. Otvaraj. Ne može. Cepaj. Cepaj. Još Cepanja.
Tišina.
Okreće se kutija. Gleda. Otvorena usta. Oči skoro ispale. Uzbuđenje. Onda druga.
Tišina prestaje. Vriska. Otvaraj kutiju. Ovaj Deda Mraz lud. Vidi kako je zatvorio ove kutije. Kako da se igram. KmeKmeKmeee. Makaze. Otvaranje.Cepanje.
Uzvici oduševljenja. Pa opet tišina. Kraća. Postavlja se scena. Hvata se zalet. Kreće se u igru.
Malom čoveku ništa nije bilo jasno, ali dobro, nema veze. Odlepio je na Barbiku Male Žene.
-E, S, a vidi Deda Mraz nije poneo čestitku što sam mu nacrtala?....Joj. Pa šta ću sad? Moraće opet da dođe. A hoće mi onda doneti još jednu knjigu. Jel hoće? -Maloj Ženi se sjaje oči.

Inače, umorna, neispavana, puuuno posla, nema se vremena.
Ali i Ispunjena. Zadovoljna. Baš!
A vi?

Thursday, December 13, 2007

Pisamce

Od Nine (I razred) Luki (V razred)



I još

Wednesday, December 12, 2007

Na današnji dan


1863. rodio se Edvard Munk
1873. u Srbiji uveden dinar kao novčana jedinica
1965. održan poslednji koncert Bitlsa
A pre, pa tačno, godinu dana, rodio se Mali Čovek,Mazan, Divan, Tek prohodao, Sa četiri Zuba,Golemog Osmeha, Šaljiv, VelikiMaliČovek.

Monday, December 10, 2007

O dešavanjima jedne nedelje

Ustaneš u jedan siv dan. Lagano se sjebavaš gledajući u prljave nijanse sivog. Iz stomaka, nervoza u vidu skakavaca krene da se širi. Samo telo je granica. Nema bega. A ti želiš...

Smisliš, naravno, da pobegneš u Hajdučiju, Istraživanje, u Planinu, ili već. Male ljude pravac kod dedababe i babadede. Nađeš se sa ostatkom vesele družine. Trudiš se da ćutiš i ne emituješ negativne skakavce. Misliš o željama. Misliš o ostvarenjima.

Odeš do Divčibara. Pa do jezera. Pa oko jezera.


Pa istražuješ granice, mikrokosmose, tražiš put. I planiraš nežno, želiš veliko ...




Pa se penješ, pa spuštaš. A skakavci iskaču. Pa si nekako svoj u svome. Pa se rešavaš. Pa već realizacije gledaš.

A onda zazvoni telefon. Pa glas kaže da su se Mali Ljudi razboleli. Pa teskoba. Juriš ka njima i ne misliš više ni o čemu drugom. Priviješ ih uz sebe. Gledaš kako se bore za udah, i poželiš da udahneš za njih, a znaš da ne ide tako. Onda im ljubiš oznojene glave i osetiš ukus slatkastog znoja. Pa ih stegneš jače u zagrljaj, misliš možda im to pomogne. I boriš se sa njima zajedno. Inhalacije, sirupi, obloge...I onda poželiš, i shvatiš da samo to želiš, samo jedno, veliko, veće, vrednije, najvrednije, da su Mali Ljudi uvek zdravi.

Saturday, December 1, 2007

Doček NG i pet stavki

1. Nervira me izraz „najluđa noć“. Čini mi se da je smislen jedino ako se odnosi na tinejdžere koji tada ostaju duže van kuće nego inače. Možda i za većinu studentarije. I to, recimo, do 2. godine. Ostali se raduju Proslavi. Dočeku. Okupljanju. Pijančenju. Druženju. Ali, to nikako ne bih podvela pod „najluđa noć“, valjda to dođe sa godinama i iskustvom. (Kako li ću misliti za 20 godina?)

2. Volim poklanjanje nečega najbližima. To se najčešće svede na kupovinu, a u retkim slučajevima na pravljenje istog (u toj akciji više uživam). Tada volim da poklonim nešto i svom domu, toplom, pretoplom, a da nije ukras.

3. Jelka je obavezna. Nju sam preskočila par puta i bilo je tako prazno. Obožavam to delovanje Staviti ukras na jelku! To me relaksira. Zbog mojih Malih Ljudi, jelka je ponovo dobila sjaj u svojoj ulozi. Za Malu Ženu ona je centralni događaj, ipak! oko nje su pokloni! Mali Čovek tek treba da otkrije čarolije.

4. Šoping groznica koja opčini veliki deo ljudske vrste na mene deluje frustrirajuće. Tako da se trudim da šoping završim pre no što groznica oko NG počne delovati.

5. Kao i većina, ni ja nemam pojma gde i sa kim ću to veče biti. Uvek se nešto desi, smisli, baš na taj dan. Meni je za to svejedno. Ove godine, rekla bih, da već znam sa kim, gde, kad, kako. I ove godine mi to prija. Radujem se tom Okupljanju.

A vi?

Thursday, November 29, 2007

Razvijanja. Odvijanja. Život.

„U trenutku život se promeni. Iznenada, i jedino na loše, nikada se u trenutku život ne menja na bolje.“
Pre par večeri, baš pred kišu, vraćala sam se kući. Bilo je oko ponoći. Grad je bio pust. Ni prolaznika, ni kola, nikoga, osim mene. Čak se ni moj hod nije čuo. Kao da sam klizila. Nije mi bilo sablasno, ali sam osećala teskobu. Mislila sam o rečima, gore navedenim, i tragediji na koju se odnose. Pregršt se Oseta u grudima pomešalo, i tu stalo. Nema dalje. Jedini izlaz je eksplozija, činilo mi se. A onda me iznenadi, i uplaši, jedna prilika što se približavala meni. Uplašila sam se toliko da sam stala. Pošto ne vidim dobro i uvek mi treba vremena, širila sam oči i skupljala, pokušavajući da izoštrim priliku. A ona mi je bila sve bliže. Hodala je cik, pa cak, i pomalo vukla noge. Na ramenu je imala nešto za šta se držala. Obučena u crno. Ja sam već videla kako me ta Garava Prilika ubija. Na razne načine. Međutim, prišavši mi sasvim blizu, reče, nekako nakrivo, Dobro, na jednu stranu, Veče, na drugu stranu. Odžačar. Pijan. Raspremljen, pa ponovo spremljen. Zapleten, pa raspleten. Na licu mu garavi osmeh. Ne znam da li sam se javila, sećam se da sam se osmehnula i gledala za njim. A da li zbog straha, sujeverja i sreće koja se vezuje za susret sa odžačarem, ili zbog same pauze u hodu, ne znam, ali meni je bilo jasno. U grudima nije bilo tereta. Udahnula sam, i izdahnula. ProDisala.
U domu je mirisalo na moje Male Ljude. Na čistotu njihovih snova. Gledala sam ih spokojne, malene, poluotvorenih usana, čak se Maloj Ženi dok sam je pokrivala oteo jedan sanjivi Osmejak. Zadovoljan. Poželela sam da im sačuvam Snove.

Dese se stvari brzo. Ipak, Život je pun igara, i pun drama.

A onda se desilo i Jutro. Ustala sam, Lagana, Treperava, ProBuđena, Bistra. Ne znam da li je to ona „sretnem odžačara sreća“ ili ne, nije ni bitno. Već par dana osećam vazduh koji udišem, osećam i kako mi puni pluća, osećam da lebdim, kao punjena helijumom. Osećam kako dodiri kroz mene struje. ZaLjubljena sam. U Njega. U Život. I srećna sam. Eto.

Tuesday, November 27, 2007

Tako blizu, a tako daleko ((

Večeras. Mesto: Kolarac. Svira onaj kojeg sa ogromnim užitkom slušam:

Friday, November 23, 2007

Mala kutija

Maloj kutiji rastu prvi zubi
I raste joj mala dužina
Mala širina mala praznina
I uopšte sve što ima

Mala kutija raste dalje
I sad je u njoj orman
U kome je ona bila

I raste dalje i dalje i dalje
I sad je u njoj soba
I kuća i grad i zemlja
I svet u kome je ona bila

Mala kutija seća se svog detinjstva
I od prevelike čežnje
Postaje opet mala kutija

Sada je u maloj kutiji
Ceo svet mali malecan
Lako ga možete u džep staviti
Lako ukrasti lako izgubiti

Čuvajte malu kutiju

Vasko Popa

Thursday, November 22, 2007

Moj mali čovek i ja. Svako svoju igračku drži. On svojom lupa po mojoj. Zato je ovde kraj ovom postu.