Saturday, September 6, 2008

Moja Mala Žena

Moja je Mala Žena Šarena
Na svoj šareni način.

Baš večeras je izbečila svoje nebo plave oči i rekla mi svojim ljubičasto dubokim glasom kako je Onaj Matija naučio lekciju na raspustu i više je ne smara (doslovno). Zatim je počela priča da se širi i moje oči da se smeše, te Moja Mala Žena stavi svoje gipke prste, što se u razne boje prelamaju, u vazduh i vrlo obrati pažnju kako se kreću dok njima po vazduhu priča
Tada je, naravno, bitno znati šta treba slušati.
A juče je legla pokraj mene i rekla
Sakilice, ti se meni baš svidjaš! Nisam rekla Svidjaš mi se, već BAŠ mi se svidjaš!
Posle duže priče ipak je odlučila da joj se moja kosa ne sviđa i da bi mi bila lepša da je duža i da nosim šnalice, po jednu sa obe strane. I ne voli što toliko crnih stvari nosim, mogla bih, eto, da nosim ponekad i nešto roze. Lepše bi mi stajalo, kaže.
Ona se najbolje oseća kada obuče haljinice koje se vrte. Da li se vrte proveri tako što stisne šake u pesnice, savije noge u kolenima i brzo, brže zavrti kukovima. Tada zna. Obožava da pleše. A jako je lepa kad pleše. Vrti se po sobi sama i pravi neke pokrete kojima kao da mazi prostor. Spušta se i diže. Nežna kao vetar. Osetljiva kao mimoza, i isto toliko stidljiva.
Voli da priča sama sa sobom. Nekada stane ispred ogledala, a nekada šetka po stanu menja glasove i razgovara.
Fascinira me koliko mrzi fizički napor. Ne voli da šeta dugo, da trči, vozi bicikl...da radi bilo šta što je umara.
Nedavno mi je nacrtala divan crtež. Nacrtala je sebe kako drži tablu za crtanje, a na tabli je nacrtala nju i mene, i mnogo cveća, nebo i sunce i ptice.

Moja Mala Žena je jedna Sanjalica.
Moja najbolja Drugarica, Dušica tanana. Divna, Divnija.